Tvoje je lice stiglo prije tebe
Živo lice nije samo zbroj svojih crta. Ono se mijenja u susretu, podnosi umor, sram, oklijevanje i vrijeme. Ne može istodobno biti prisutno u dvjema prostorijama. Ne može ponoviti osmijeh bez razlike niti jamčiti da će sutra izraziti ono što izražava danas. Upravo ga ta krhkost čini nesvodivim na sliku. Lice ima povijest koju nije moguće odvojiti od tijela koje je proživljava.
Prva slika postavljena na mrežu raskida tu vezu. Ne samim činom fotografiranja, nego uspostavljanjem pojave koja više ne ovisi o susretu. Lice počinje postojati ondje gdje osobe nema. Gleda ga netko tko ne može susresti njegov pogled; tumači ga netko komu ono ne može odgovoriti. Od toga trenutka stvarno lice prestaje biti nužan uvjet vlastitog prepoznavanja. Taj događaj nazivam njegovom smrću.
Smrt ne nastupa kada slika postane ljepša ili poznatija od osobe. Nastupa ranije, pri prijelazu praga. Portret i fotografija već su bili odvojili lice od prisutnosti. Mreža, međutim, to odvajanje pretvara u režim trajnog kruženja, umnažanja i nemogućnosti da se sve pojave ponovno okupe pod nadzorom njihova izvora. Jednom puštena u optjecaj, predodžba zadobiva vlastito vrijeme i vlastitu publiku, koje čovjek više ne može dozvati natrag. Tijelo postaje jedan od svjedoka slike, a ne njezin posljednji sudac. Ako nastane proturječje između onoga što pokazuje živo lice i onoga što je o njemu sačuvano, sustav nije dužan dati prednost živome biću.
Kod Emmanuela Lévinasa lice drugoga uspostavlja odnos koji nadilazi sve što o njemu možemo popisati. Ono nije predmet potpuno raspoloživ našem znanju. Mreža djeluje protiv te neprozirnosti. Nudi lice koje se može mjeriti, ponavljati, odabirati. Susret pripremaju informacije: drugi stiže nakon svojega portreta, nakon svojih reakcija, nakon klasifikacija koje su načinili neznanci. Kada uđe u prostoriju, od njega se više ne traži da se pojavi, nego da odgovara onome što mu je prethodilo. Lice se svodi na provjeru identiteta koji je već distribuiran.
U tom obratu vidim pravo nasilje. Slika ne napada kožu, nego poredak susreta. Osoba može biti odbačena zato što ne nalikuje licu koje je stiglo prije nje. Može biti prisiljena oponašati vlastite fotografije, zadržavati isti izraz, ispravljati vlastitu dob. Počinje se odnositi prema vlastitom tijelu kao prema nesavršenoj kopiji. Život više ne proizvodi predodžbu; predodžba životu postavlja zahtjeve. Stvarno lice osuđeno je da uvijek stigne prekasno.
Nepovratnost ne ovisi o trajnosti bilo kojeg poslužitelja. Fotografija se može izbrisati, računi se mogu zatvoriti, sve poznate kopije mogu nestati. Ono što se ne može izbrisati jest činjenica da su se susreti već dogodili pod autoritetom slike. Postojali su pogledi, prosudbe, približavanja i odbijanja u kojima je osoba bila tretirana kao predodžba. Nikakvo kasnije povlačenje ne može te odnose pretvoriti u događaje koji se nisu zbili. Živo lice može zadobiti nove susrete; ne može povratiti nevinost svojega prvog pojavljivanja.
Umjetna inteligencija toj smrti pridodaje mogućnost umnažanja kakvu osobno iskustvo dosad nije poznavalo. Lice može starjeti bez tijela, pomlađivati se bez pamćenja, izražavati osjećaje koji nikada nisu proživljeni. Glas mu može pripisati obećanja, a stvoren izraz može drugima postati uvjerljiviji od stvarnog oklijevanja. Jean Baudrillard opisivao je obrat odnosa između simulacije i izvora. Za mene je krajnja točka tog procesa trenutak u kojem izvor više nije potreban čak ni za proizvodnju dokaza o vlastitom postojanju.
U radu Preostalo lice lice opstaje kao opna bez unutrašnjosti. Materijal čuva njegov obris, ali ne može pokazati biće koje ga je omogućilo. Nisam ga zamislio kao masku: maska pretpostavlja da se iza nje još nalazi čitavo lice. Ovdje nema zajamčenog povratka onome što je iza. Postoji samo trag prisutnosti kojoj je oduzeto pravo da započne susret.
Ne tvrdim, dakle, da povezani čovjek prestaje imati lice. Tvrdim nešto teže: i dalje ga ima, ali više ne raspolaže njime kao izvorom vlastitog pojavljivanja. Bit će viđen, bit će dotaknut, moći će zaplakati pred drugim. Ipak, dio onoga što nosi njegovo ime bit će poznat prije njega i nastavit će postojati poslije njega. Stvarno lice umire onda kada više ne može spriječiti to nadživljavanje. Njegova je smrt nepovratna upravo zato što se život nastavlja.