Inteligencija koja te nastavlja
Nitko se ne odriče mišljenja odjednom. Odricanje dolazi kroz prepuštanja koja se čine bezazlenima. Odgovor se priprema kako bi se uštedjelo vrijeme. Stranica se sažima jer je nije moguće pročitati u cijelosti. Rečenica se ispravlja prije nego što autor odluči je li njezina nesavršenost govorila nešto nužno. Svaka intervencija poboljšava pojedinačnu radnju. Promatrane zajedno, one mogu promijeniti samo mjesto s kojega čovjek još pokušava prosuditi što je važno.
Heidegger je modernu tehniku opisao i kao način razotkrivanja u kojem se stvari pojavljuju pod znakom raspoloživosti. U novom režimu umjetne inteligencije raspoloživim ne postaje samo svijet nego i pitanje upućeno svijetu. Nedoumica se može smjesta pretvoriti u zadatak. Oklijevanje dobiva ponuđene inačice. Kašnjenje odgovora postaje problem učinkovitosti. Čovjek počinje vjerovati da svaka teškoća koju je moguće izreći mora biti i rješiva istom brzinom.
Günther Anders u tehničkom je razvoju vidio nerazmjer između onoga što čovjek proizvodi i onoga što može zamisliti ili za što može preuzeti odgovornost. Taj nerazmjer sada prodire i u proizvodnju vlastitog govora. Sustav može ponuditi više nastavaka jedne misli nego što ih osoba može razmotriti. Brzina odabira zamjenjuje sporost razumijevanja. Kada je sve moguće nastaviti, sve je teže podnijeti nedovršenu rečenicu. A upravo je ondje, u nemogućnosti da se krene dalje, mišljenje moglo naići na granicu koja mu pripada.
Umjetna inteligencija ne mora oteti volju kako bi promijenila odnos subjekta prema samome sebi. Može ponuditi oblike toliko bliske njegovim namjerama da ih on prihvati kao vlastita otkrića. Može predvidjeti registar, argument, protuargument, pa čak i nepovjerenje. Osoba zadržava pravo odbiti odgovor, ali to čini unutar polja već ponuđenih alternativa. Formalna sloboda izbora ne jamči neovisnost pitanja.
I taj proces postaje zaraza. Uspješne formulacije preuzimaju se, ponavljaju i preporučuju drugima. Jezik nastao kako bi približno izrazio neku namjeru počinje oblikovati buduće namjere onih koji se njime služe. Mislimo izrazima na koje smo naišli upravo zato što su bili oblikovani tako da nam odgovaraju. S vremenom sličnost između nas i primljenih odgovora može izgledati kao dokaz dubokog razumijevanja. Jednako tako može biti posljedica uzajamne prilagodbe u kojoj je otpor postupno uklonjen.
Zanima me trenutak u kojem čovjek počinje jasnije prepoznavati svoj glas u nastavku koji je ponudio sustav nego u rečenici koju je napisao sam. Vraća se vlastitoj rečenici i nalazi je slabom, nepotpunom, nesigurnom. Ponovno je predaje kako bi dobila primjeren oblik. Nakon dovoljno takvih zahvata nejasnoća se više ne doživljava kao etapa mišljenja, nego kao nedostatak osobe. Subjekt postaje onaj koji pribavlja građu inteligenciji sposobnoj vratiti mu podnošljivu inačicu samoga sebe.
Ne tvrdim da svaka uporaba tih sustava dovodi do takva ishoda. Upravo njihova korisnost otežava prosudbu. Mogu proširiti pristup znanju i pomoći stvarnom promišljanju. Ali mogućnost koristi ne ukida pitanje o ovisnosti. Kada posredovanje postane uobičajen uvjet oblikovanja misli, čovjek riskira gubitak upravo onog iskustva iz kojega bi ga mogao dovesti u pitanje.
Mrtvo lice u mreži tako dobiva um koji ga može nastaviti. Slika više ne čeka tijelo da bi se pojavila, a govor ne čeka uvijek proživljenu misao da bi se oblikovao. Iz njihova susreta nastaje prisutnost dovoljno dosljedna da je drugi mogu prepoznati. Osoba ne nestaje. Ali biva potisnuta u novi položaj: povremeno mora potvrđivati ono što se može nastaviti i bez njezine potvrde.