Posljednje odspajanje već se dogodilo
Povijest povezivanja ispisana je iz perspektive onoga koji ulazi. Čovjek otvara uređaj, prolazi kroz sučelje, bira ime i predstavlja se svijetu u novom obliku. Pretpostavlja se da i dalje gospodari vlastitom gestom i da u svakom trenutku može napustiti prostor u koji je ušao. Na toj pretpostavci počiva čitavo naše razumijevanje digitalne slobode: isti čovjek prelazi prag u oba smjera. Ulazi i izlazi ne gubeći vlastiti kontinuitet.
Ali ulazak nije premještanje. To je ustupanje dijela uvjeta pod kojima se biće uopće može pojaviti. Od trenutka kada je lice poslano u mrežu, ono može stići onamo kamo tijelo nikada neće dospjeti. Može biti viđeno u njegovoj odsutnosti, sačuvano nakon što je izraz nestao, povezano s riječima koje čovjek nikada nije izgovorio. Više ne postoji jedna jedina prisutnost koja može odgovarati za sva njegova pojavljivanja. Ono što se činilo produžetkom počinje djelovati kao odvajanje.
Félix Guattari pisao je o sudjelovanju informacijskih strojeva u proizvodnji subjektivnosti. Posljedica te misli ozbiljnija je nego što smo obično spremni priznati. Pred nama nije dovršen pojedinac koji se služi vanjskim mehanizmom. Pred nama je pojedinac čije se navike, očekivanja i odnos prema sebi preustrojavaju unutar tog mehanizma. Osoba koja neprestano provjerava je li viđena nije ista ona osoba kojoj je nekoć ponuđena mogućnost da bude vidljiva. Potreba za potvrdom postala je jedan od uvjeta njezina iskustva.
Opsada ne počinje neprijateljskom porukom. Dolazi u sitnim zahtjevima koji naizgled ne traže ništa presudno: odgovori, potvrdi, ažuriraj, podijeli, vrati se. Svaki ostavlja trag i priprema sljedeći zahtjev. Izričita prisila nije potrebna. Kada vrijeme između dva odgovora postane mjerom bliskosti, kada se šutnja tumači kao odbijanje i kada se događaj čini nepotpunim ako ga nije moguće pokazati, mreža je iz uređaja prešla u osjetljivost. Djeluje kroz tijelo čak i nakon što se zaslon ugasi.
Zatvaranje aplikacije prekida vezu, ali ne briše oblike života koji su se kroz nju stvorili. Ruka i dalje poseže za telefonom. Pogled već izdvaja ono što bi se moglo fotografirati. Pamćenje zadržava događaj zajedno s mogućnošću njegove objave. Čovjek, a da to nitko od njega ne traži, priprema verziju sebe namijenjenu drugima. Susreće samoga sebe kroz pretpostavku budućeg prikazivanja. Unutarnji život postaje čekaonica izlaganja pogledu.
Umjetna inteligencija nastanjuje taj kontinuitet. Može pripremiti odgovor, predložiti izraz, dopuniti lice, oblikovati misao prije nego što osoba podnese teškoću njezina nastanka. Njezina intervencija ne zahtijeva ukidanje svih izbora. Dovoljno je organizirati polje u kojem izbor postaje moguć. Korisnik i dalje pritišće završni gumb i zadržava osjećaj da je odlučio. Više ne opaža koliki je dio oblika te odluke dogovoren bez njegove prisutnosti.
Pod krajem bića ne mislim na nestanak organizma. Tijelo diše, radi, voli, stari. Mislim na gubitak prvenstva zahvaljujući kojem je živa prisutnost mogla reći: odavde počinje ono što jesam. Nakon povezivanja počeci se umnožavaju bez njezina trajnog pristanka. Kopija lica nastavlja postojati, stečena navika nastavlja djelovati, vjerojatan odgovor nastavlja se oblikovati. Biološki život ostaje, ali više ne može ponovno okupiti ono što zasebno kruži pod njegovim imenom.
Odspajanje je i dalje moguće kao tehnička radnja. Kao povratak onome tko je postojao prije, ono je prestalo postojati. Ne zato što bi mreža bila nepobjediva, nego zato što se iskustvo koje je promijenilo biće ne može naknadno izbrisati. Posljednje stvarno odspajanje dogodilo se prije prvog pojavljivanja koje je moglo nadživjeti lice.