Zaraza označava početak kraja
Naučili su nas bojati se sadržaja koji se šire: lažnih ideja, nasilnih slika, kolektivnih poziva. U tom prikazu zaraza dolazi izvana i susreće pojedince koji bi mogli ostati netaknuti kada bi opasnost prepoznali na vrijeme. Takav prikaz nije dovoljan. U mreži među ljudima ne kruže samo stvari. Kruže načini da se bude čovjekom, a oni mijenjaju samu strukturu onoga tko ih prima.
Gabriel Tarde pridavao je oponašanju konstitutivnu ulogu u društvenom životu. Ne učimo samo mišljenja nego i želje, vrijeme reakcije i oblike pažnje. U povezanom okruženju takva se oponašanja mogu ubrzavati i ponavljati. Gesta se zamijeti i ponovi prije nego što se razumije njezino značenje. Jedna provala osjećaja izaziva druge. Šutnja se tumači prema pravilima mnoštva koje je promatra. Pojedinac ne stoji na kraju tog procesa kao zaštićena cjelina. Nastaje tijekom njega.
Digitalnim zarazama nazivam širenje takvih obveza ponašanja: budi vidljiv, reagiraj brzo, dokaži bliskost, neprestano iskazuj svoj stav, ne ostavljaj odsutnost bez objašnjenja. One ne trebaju istu poruku niti zahtijevaju zajedničko uvjerenje. Mogu prolaziti kroz skupine koje se međusobno mrze i kroz ljude koji zastupaju suprotne ideje. Protivnici jedni od drugih preuzimaju brzinu, ton i potrebu za potvrdom. Zaraza opstaje čak i kada se sadržaji međusobno poništavaju.
Elias Canetti proučavao je promjene koje masa izaziva u udaljenosti među ljudima. Mreža nije masa koju je on opisivao, ali do krajnjih granica zaoštrava jednu od njegovih nelagoda: bliskost više ne podrazumijeva susret tijela. Može me obuzeti reakcija ljudi koje nikada nisam vidio. Mogu preuzeti njihov ritam prije nego što upoznam njihove argumente. Tisuće nespojivih prisutnosti mogu nešto zahtijevati od mene, a ja svaki zahtjev mogu osjetiti kao osobnu hitnost. Nije presudan broj ljudi, nego nemogućnost da sam odredim kada odnos počinje, a kada prestaje.
Opsada zaraza nema jedinstveno središte. Slika budi želju da budemo viđeni. Vidljivost privlači procjenu. Procjena zahtijeva ispravak. Ispravak proizvodi novo lice, koje traži novu procjenu. U međuvremenu polemika zahtijeva zauzimanje stava, bliskost zahtijeva odgovor, odsutnost zahtijeva opravdanje. Nijedan od tih zahtjeva sam za sebe nije dovoljan da uništi čovjeka. Složeni jedan preko drugoga, zauzimaju mu vrijeme u kojem je mogao živjeti bez obveze predstavljanja sebe.
Stvarno lice jedna je od prvih žrtava. Ono ne može održati sve verzije koje mreža zahtijeva. U jednom odnosu mora biti samouvjereno, u drugome ranjivo, u trećem ogorčeno, raspoloživo ili zavodljivo. Kopije mogu istodobno ispunjavati te zahtjeve; tijelo ne može. Čovjek počinje sebe doživljavati nedostatnim u odnosu na vlastita pojavljivanja. Smrt lica, započeta povezivanjem, svakodnevno se provodi kroz zarazu. Svaka nova prilagodba potvrđuje da je izvorni susret zamijenjen nizom predodžaba.
Umjetna inteligencija sudjeluje u toj cirkulaciji odabirom mogućih susreta, stvaranjem formulacija i umnažanjem njihovih varijacija. Neki su sustavi osmišljeni da predviđaju interese i reakcije, a generativni alati mogu brzo proizvesti nove sadržaje. Zajedno ti mehanizmi mogu zatvoriti krug: odgovaramo na oblike pripremljene upravo zato da izazovu odgovore, a naši odgovori hrane sljedeće oblike. Ne moramo pretpostaviti jedinstvenu namjeru mreže da bismo vidjeli kako taj krug pogoduje ponavljanju.
Zato riječ „epidemija” ovdje valja razumjeti filozofski, a ne medicinski. Ne tvrdim da postoji zajednički uzročnik bolesti niti postavljam dijagnozu kolektivne bolesti. Opisujem zaraznu promjenu uvjeta sudjelovanja u svijetu. Onaj tko je izložen prenosi dalje ono što je naučio podnositi. Od drugih zahtijeva prisutnost koja njega samoga iscrpljuje. Intenzitet koji ga je promijenio smatra normalnim. Počinje braniti pravila vlastite zarobljenosti jer se izvan njih više ne prepoznaje.
Tehnički izlazak i dalje je moguć, ali ne prekida odmah takav odgoj osjetljivosti. Onaj tko se povukao može nastaviti mjeriti tišinu izostalim odgovorima, a susret potvrdama. Može poželjeti mir, dok je njegov unutarnji aparat već podešen na prekidanje. Zaraza doseže svoj najdublji oblik kada joj mreža više nije potrebna da bi se reproducirala. Biće samo održava mehanizam koji mu je potrošio lice i vrijeme.